“inače sve možemo same, ali kad je muž doma trebamo pomoć”
Lori dragi, evo ti šaljem nešto iz ‘ladice’ na uvid, a tiče se ženskog zla – žudnja za vlašću.
Nedavno sam s Terezom razmijenila par riječi u vezi problematike – inače sve možemo same, ali kad je muž doma trebamo pomoć – … Navečer kad sam legla u krevet razmišljala sam o tome što smo komunicirale, i ujutro čim sam se probudila došlo mi je “sindrom žrtve”, “Kako Sotona uzurpira vlast”… Odmah sam potražila u mailovima di si govorio o tome; Znači kad se on pojavi na vratima ulazim u mod – ne mogu sama – ne bih li ga izmanipulirala i skrenula mu fokus na sebe i onda čim pokaže razumijevanje zapravo otvori vratašca i ako ne ostane budan polako nametnem svoj ritam i tako počnem upravljati njegovim vremenom…
U mailu si naveo da se borba za vlašću ne očituje samo verbalno: “ne tamo, ne tako, ne toliko, ne sad…” nego i unutarnjim stavom, kretnjom tijela ili tonom u glasu. I na taj način Sotona želi uzurpirati autoritet koji je dan muškarcu kao onome koji upravlja.
U nastavku si naveo:
- Žena koja se želi ‘utisnuti’ u sve što muškarac čini, tj. ‘nametnuti’ svoje
- U stvari to čini iz žudnje za vlašću!
U ovom slučaju je riječ o nametanju svog ritma…
Primijetila sam da imam potrebu kad Dominik dođe doma s posla dobit njegovu pažnju kako bi uvidio moj trud oko kuće, i djeteta… Osobito ako bih bila na visini zadatka… Kao da mu odmah želim skrenuti fokus na sebe… Točno si oblikovao u riječi spomenuto ponašanje u predavanju “Kruna svome mužu”; između ostalog želim krađom i manipulacijom dobiti i slavu… To čak nema veze s ponašanjem u prostoru jer nastavljam s obavezama kao dotad, ali vibra u unutrašnjosti se mijenja… Ne želim zapravo biti u modu žrtve, ali kao da spontano želim manipulirati i onda sa stavom naglašavam koliko sam posla uspjela obaviti… Dok se on ne pojavi sve štima, uopće ne razmišljam o obavezama i sve samo klizi, ali čim se on pojavi prestajem biti žena, majka, kraljica i odmah kao da tražim ako ne fizičku pomoć, onda barem razumijevanje…
Ako slučajno dobijem razumijevanje, kao da očekivanja rastu, i tražim još više… Neka barem izađe s malenim da obavim doma to i to, pa ako je i dalje otvoren za suradnju onda još samo to i to… A ako ne stignem sve što sam zamislila i on više ne surađuje, javlja se frustracija jer toliko toga sam obavila i htjela sam još samo to par minuta i odbija mi pomoći…
Primjer: Subota jutro, Dominik samoinicijativno (zbog pritiska prethodnih dana) odluči da će ići na plac obaviti spizu s malenim, i nakon toga opet sam predloži da će ga odvesti u park kako bih ja mogla obaviti sve potrebno u kući, i kad sam riješila sve što sam namjeravala, sjetim se da bih mogla ispeglati nešto kako bih imala spremno za kasnije… I zvrcnem ga da vidim kad će doći, i kaže mi da stižu za 2-3 minute… E sad shvaćam da neću stići obaviti namjeravano, ali bez obzira forsiram peglanje, vadim konj, peglu i taman kad sam krenula s peglanjem evo njih…. Mali odmah oko mene, Dominik o svom poslu, a ja lagano rastem u frustraciji svojom krivnjom… ali ipak dođe misao “pa mogao ga je pričuvati još dvije minute”…
Još sam pročitala tekst koji si pustio tad u mailu o općoj ljubavi pakla, ljubav prema vladanju kao rezultat samoljublja i općoj ljubavi neba, ljubav prema vladanju kao rezultat ljubavi služenja;
“Kad sam raspravljao o ljubavi prema vladanju kao rezultat samoljublja, bilo mi je dopušteno shvatiti da je ta ljubav paklena više od svih ostalih, i takva je doživljavana od strane onih koji su u najdubljem paklu; a ljubav prema vladanju nad drugima kao rezultat služenja nebeska je više od svih ostalih i doživljavana je od strane onih koji su u najvišem nebu.
Razlog zašto je ljubav prema vladanju nad drugima kao rezultat samoljublja paklena više od svih ostalih je taj što vlast kao rezultat samoljublja dolazi od sebe, a čovjekovo/osobno ja od rođenja je potpuno/čisto zlo, a potpuno/čisto zlo dijametralno suprotno Gospodaru.
Ta ljubav je također takva da, ukoliko su ograničenja otpuštena, nešto što se događa pod uvjetom da nema nepremostive prepreke, juri od jedne do druge faze dok ne dosegne svoj vrhunac. Niti se tu zaustavlja, već tuguje i stenje, ako za nju nema daljnje faze za doseći.”
Eto zašto tugujemo i stenjemo, i nesretni smo u braku…
Zamalo sam napisala – ne znam što bih bez ovog (tvog) Svjetla… ali znam…
Hvala ti do u vječnost!
Ljubim!
Isus
p.s. Sjetila se još Haginovog teksta “Život u kući” di kaže da su sve boli, sve suze, sve patnje obiteljskog života došle iz izvora sebičnosti…
Anica K.