… odustajanje od krive ljubavi među nama i predavanje Marijana Ocu je učinilo to da sam ga opet primila natrag, ali ovaj put iz Njegovih ruku…
Dragi Lorice,
pišemo ti ovo svjedočanstvo kao potvrdu svega izrečenog u vezi predavanja svojeg bližnjeg Bogu da bi ga primili iz Njegove ruke (seminar „Robert Bloom“).
Ovo je pitanje slobode i radosti u Kristu Isusu, a na licu čovjeka se vidi je li slobodan i radostan ili je zavezan i ozbiljan.
Po prirodi sam oduvijek tražila slobodu i to mi je bilo neophodno. U našoj vezi prije Krista od početka sam se osjećala vezanom. Nisam znala što je točno tome uzrok. Kada nas je naša bračna terapeutkinja pitala kako bi nacrtali svoj trenutni odnos jednom slikom, Marijan je nacrtao sebe četveronoške sa velikim kamenom (većim od sebe) na leđima. Ja sam nacrtala ogromnu osobu pred sobom koja me rukama drži za vrat i guši. Ostali smo zaprepašteni.
Kada smo trebali nacrtati kako bi htjeli da taj odnos izgleda, Marijan je nacrtao dvije noge kako se dodaju loptom (sklad, suradnja), a ja sam nacrtala dva balona kako se dižu i lete uvis jedan uz drugi, povezan laganom tankom vrpcom.
Ja sam bila u potpunosti ovisna o njemu, kada bi otišao negdje bila bi skoro paralizirana od straha i unutarnjeg nemira. Kada bi on bio tu bila sam nezadovoljna, ništa nisam mogla raditi, osjećala sam se stalno svezanom, sputanom, vidjela sam uglavnom mane u njemu, ovisila sam o njegovom stanju. Jako sam željela živjeti u slobodi svog bića i biti aktivna, a bila sam u tako čvrstim okovima. Nikako nismo mogli na zelenu granu, ili bi ja bila loše, ili bi on bio loše. Period da smo zajedno dobro nije postojao. Njegovo loše stanje bi me uvijek s vremenom povuklo prema dolje i to daleko dublje nego bi on bio pao. Nisam imala kontrolu nad sobom, svojim tijelom, stanjima i vlastitim emocijama – bila sam u velikoj slabosti duše. Povrede i osude bi me duboko dirale i zatvarala bih se u potpunosti pred ljudima koji bi me (prema mom mišljenju) povređivali ili osuđivali. U vječnoj ovisnosti o mišljenjima i osjećajima ljudi oko sebe sam propadala. Tjelesna i emotivna vezanost na Marijana i bližu obitelj prvenstveno, zatim na prijatelje i suradnike su me toliko ugušile da sam izgubila samu sebe u potpunosti, nisam više znala tko sam. Dva puta smo bili u prekidu (prvo veze, a onda i braka), gdje sam pobjegla doslovno da bi se spasila od mučnog stanja u kojem mi je svega i svih bilo previše. U vezi ovoga sam imala na tisuće pitanja, a niti jedan odgovor. Što se događa među nama mi je u potpunosti bilo nejasno.
Marijan je bio daleko, daleko zreliji od mene. Uz njega sam od početka osjećala sigurnost, zaštitu, skrb. Od trenutka kada mi je rekao da me želi uz sebe, da sam ja ta i da on to zna, ponašao se prema meni kao roditelj. Primio me kao dijete sa mojih 19 godina, a ja sam to zaista i bila, u potpunosti nezrela i nesposobna za samostalan život van obiteljske kuće. U skladu s time gledala sam ga kao Boga i bila vezana za njega. Često bi mu govorila da želim biti žena, ali nisam se tako osjećala. Sve žene oko mene i oko nas djelovale su mi zrelije i daleko bolje od mene. Osjećala sam se uvijek nedostojno. Željela sam Marijanu biti nešto drugo, ali nisam znala što bi to bilo, osim da sam htjela biti bolja verzija sebe.
Danas kada razmišljam o Marijanu i tih 12 godina koliko me nosio vlastitim snagama bez Krista, pitam se kako je on uopće živ! Ovisna, nefunkcionalna, nesretna, nezadovoljna, a negdje duboko unutra je snažno gorjela ogromna žudnja za životom i slobodom. Moje stanje patnje je bilo mučno i ono što sam tada percipirala kao jedino rješenje i izlaz iz vlastitog lošeg stanja je bio prekid veze.
Stalno sam bila podijeljena, između prekida i želje da budemo skupa. To je trajalo više od jednog desetljeća – dug, mučan i težak period koji me doveo do stanja potpune razasutosti duše, a Marijana do preljuba, otvrdlog i hladnog stanja.
Mi smo bili tradicionalni vjernici koji bi se ponekad sjetili Boga. On nije bio naš Otac nego udaljeni Bog i bio je isključen iz naše svakodnevice.
Moje istinsko obraćenje je učinilo promjenu u kojoj sam počela svakodnevno tražiti Oca i Njegovu prisutnost u svom životu, živjeti vjeru u Njega po primjeru Isusa Krista i vršiti Njegovu volju koja je objavljena u Riječi. Svu moju pažnju i vrijeme počela je zaokupljati duhovnost i to se silno osjetilo u našem braku u kojem prije nije bilo živog Krista. Čitajući Sveto Pismo (posebno Evanđelje po Mateju, poglavlja 10,11,12) vidjela sam da je jedini način da primim Život za kojim sam toliko žudjela potrebno predati se (odreći se) u potpunosti cijelog svog starog života. Spoznala sam da nitko i ništa ne može stajati između mene i moga Oca. Ako je netko između, ja onda nisam dostojna. A žudjela sam Oca kojeg sam tek upoznala i čija me sveta prisutnost, snaga i mir počela ispunjavati više od ičega do tada. Odlučila sam da će moj odnos s Ocem biti iznad svega. A življenje TOGA je protreslo cijeli naš svijet.
Marijan je govorio da se osjeća kao da mu je netko uzeo ženu jer su se moji prioriteti preusmjerili prema uspostavljanju odnosa sa Ocem i svemu što ima veze s Njim (npr. sve nam se počelo prilagođavati Bogoslužjima subotom). Svako slobodno vrijeme sam koristila za duhovno, povlačila sam se sve više u molitvu i Riječ, sve smo manje vremena provodili u razgovorima o svjetovnom.
Marijan je bio jako frustriran i govorio je da nije nužno protiv TOGA SVEGA, nego da ga jako smeta što ga nitko nije pitao u vezi ičega, nego sam jednostavno sama odlučila i krenula. On nije osjećao kao ja i nije mogao razumjeti moje korake koji su išli jedan za drugim.
Moja odluka je svejedno bila konačna. Kroz Riječ i nauk sam spoznala uzroke svog stanja u vezi braku i da sam ja ta koja mora preuzeti odgovornost za vlastiti život. Spoznaja da ću jedino uspostavljanjem ispravnog odnosa prema Bogu i Ocu moći ispravno živjeti, ljubiti i služiti me oslobodila i osvojila. Rasla sam u tome, padala i nanovo se vraćala Ocu ulažući vrijeme koje sam čuvala za Njega i tu Ljubav kao najveće i najbitnije u mom životu. Bila sa spremna sve izgubiti, jedino što nikako nisam bila spremna izgubiti jest moj Otac kojeg sam konačno upoznala. A uživala sam u svemu što se događalo vezano za Njega. Upoznavajući Ga u sebi otkrivala sam svoje novo biće u Kristu Isusu, i bila sam oduševljena, toliko mirna iznutra, jer sam znala da je taj put ispravan.
Bila sam beba u Kristu i nisam još imala stabilnost niti postojanost, osjećaj je bio čudan jer sam živjela i radila u svijetu (svjetovnom), a moja nutrina se cijelo vrijeme okretala i zaokupljala duhovnim. Mjesecima sam prebivala u Mateju 6:19-34. Počela sam biti svjesna prijevare u kojoj živimo. S vremenom se sve počelo očitovat na van, počela sam govorit o Isusu, molit za druge, postalo je sve vidljivo svima oko nas. Marijan je pomalo prihvaćao situaciju, slagao se da je ovakvo življenje vjere ispravno, koliko god mu je sve to bilo zahtjevno i dosta toga nije razumio. Vidio je velike promjene na meni, moju radost i ustrajnost, upoznao me u sasvim novom svjetlu. Ubrzo smo pristupili grupi Bračno zajedništvo.
Otac je ubrzo intervenirao u naš život i potpuno nam promijenio životne okolnosti. Ja sam dala otkaz na svjetovnom poslu. Marijan je otišao na 2 zaostala porodiljna dopusta i godišnji odmor. Po prvi put nakon 15 godina rada u svijetu, otvorio se za drugu poslovnu mogućnost. Ali tada je počeo imati ozbiljnih problema sa zdravljem i upadao u stanja velike nemoći. Prestao je trajno piti alkohol koji je konzumirao u ozbiljnim količinama od pubertetskih dana. Odlučili smo se za obrazovanje djece od kuće, povukli ih iz sustava i izašli iz najma. Ovo smo napravili zajedno i to je bilo jedno od najuzbudljivijih tjedana našeg zajedničkog života.
Obitelj, prijatelji, poznanici, svi su osudili moje obraćenje, naše zajedničke odluke i poteze, krenuli su ozbiljni napadi izvana na našu obitelj i tu smo se zajedno borili. Svaki naš susret s obitelji je bio neugodan. Marijan je svejedno stajao uz mene i branio me bez obzira što mu je i samome bilo poprilično zahtjevno.
Odvojili smo se od obitelji (kod kojih smo bili smješteni) i završili smo u malom, vlažnom podrumskom stanu, u uvjetima u kojima nikada do tada nismo živjeli. Ja sam bila trudna s Brunom tek desetak tjedana. Bilo je zaista teško jer je u narednom periodu od 2 godine iz nas oboje izašla sva istina i svo zlo krive ljubavi.
Marijan se borio sa svojim izgubljenostima, neuspjesima i zapadao u teška depresivna stanja. Ja sam bila oslabljena od svih napada na nas, trudnoće, poroda, brige oko malog djeteta, nošenja Marijanovih stanja i drugo dvoje djece. Borila sam se sa vlastitom neljubavi koju sam percipirala sve više, borila sam se za duhovno i vrijeme s Ocem u uvjetima u kojima sam jedva nalazila komadić prostora i mira. Padala sam jako, ali svaki taj pad vraćao me Ocu i uložila bih još više i zagrabila snažnije. Marijan bi svaki moj novi korak u duhovnom snažno osjetio i reagirao s velikim otporom. Osjećaj naše odvojenosti ga je duboko frustrirao. U kući je bila usijana i podijeljena atmosfera više nego ikad. Riječ mi je govorila da Isus nije došao donijeti mir nego mač (Matej 10:34-36) i to mi je davalo uvjerenje da ovo niti ne može biti drugačije nego što jest i dalo mi snagu da ustrajem. Kuća našeg života izgrađenog na krivim temeljima se urušila i ovo je bila istina našeg odnosa. Nikome nije bilo ugodno u ovome biti i to je tako dugo trajalo.
Marijan i ja smo izgubili gotovo svaku dodirnu točku. Vezali su nas zajedničko kućanstvo, briga oko djece i podrška i poštovanje koje smo si međusobno bili dužni dati u aktivnostima koje smo ponaosob obavljali. Naš fizički kontakt je bio minimalan i kroz ovaj period smo se oslobodili od požude i strasti koji su od početka naše veze bili rastući problem i velik uzrok rasipanja naših duhovnih stvaralačkih sila.
Ovo je bio mučan period za oboje. Jedan duuugi samotni period za oboje. Taj strahovito dugi period duhovne razdvojenosti je trajao sve skupa oko tri godine.
U ovom dugom period sam znala imati tjeskobe i često me mučila i bacala u tugu naša razdvojenost. U početku smo češće znali razgovarati o našem odnosu, kako ga popraviti i naći se u nekoj točki, ali putevi bi nam se uvijek razilazili kad bi se dotaknuli moje posvećenosti i sljedbeništva Isusa Krista. Ovo su bile najveće smetnje koje su me znale oslabiti i destabilizirati.
Naši razgovori su bili iscrpljujući za oboje i nisu vodili nigdje. Naša komunikacija je bila sve rjeđa, površna, svakodnevna. U jednom težem periodu sam već gotovo izgubila nadu za nas i potraživši pomoć osnažila se u jednom razgovoru sa našim Ivanom (fizioterapeutom). Spomenuli smo se vjere u partnera, silno se ojačali u tom kratkom razgovoru i tu sam konačno spoznala da ako želim zadržati ovaj brak moram preuzeti veću odgovornost, suprotstaviti se snažno silama tame koje mi uporno kradu vjeru u nas i bacaju me u tjeskobe i tugu.
Kao neko novo Svjetlo je zasjalo, podigla sam se i počela jednostavno vjerovati iako je sve izgledalo loše. Ispovijedala sam vjeru u nas po doma na glas, da mi jesmo spašeni, da niti jedan od nas neće propast ili ostat iza, da će ova kuća služit Gospodaru.
Odlučila sam vjerovati u Marijana i u nas. Počela sam mu govoriti da vjerujem u njega. Molila sam Oca za snagu i jačanje vjere i posebno za ulijevanje Ljubavi u moje srce za Marijana i da on preko mene osjeti koliko ga Otac ljubi. Počela sam mu govoriti da ga volim svaki dan. Zahvaljivala sam stalno Ocu na njemu, za svu skrb i ljubav koju daje djeci i meni. I dalje to stalno radim.
Paralelno je bio i seminar “Prve 3 objave” i zatim “Ozbiljne opomene spram kršćanske ljubavi prema bližnjemu” koji su mi otvorili oči i ispravno me pozicionirali u odnosu. Odlučila sam ulagati samo Ljubav, podložiti se svome Ocu i služiti ispravno u svojoj ulozi, bez ikakvih očekivanja, potraživanja, želja, pa makar naš odnos zauvijek ostao na ovoj razini. Odustala sam skroz od sebe i svega svoga.
Predala sam Marijana Ocu, pustila ga da bude Marijan, odlučila sam ga jednostavno voljeti samo zato jer je on Njegovo dijete, ne baveći se uopće sa njim ili sa nama. Rasteretila sam se u potpunosti i ispraznila od svega svojega i svega našega. A sav svoj fokus preusmjerila opet tamo gdje me Otac poziva, radu za Kraljevstvo (evangelizaciji, Pomoćnicama, suradnjama i zadacima koji su počeli dolaziti sve više i više), posvećenju, molitvama, istraživanju, odgoju i obrazovanju naše djece. Ne znam što mi od ovog svega pruža veću radost i sada sam konačno sve to mogla raditi bez ikakvih tereta nas, bez osjećaja da nekome stalno nešto uzimam. I to je jedna predivna i jednostavna lakoća življenja i služenja. Počela sam primati daleko veću snagu i Milost od Oca za rad i otvorila se kao nikad u odnosu prema Marijanu za nesebičnu Ljubav koju je on odmah i osjetio, i uzvratio istom mjerom.
Sve se trenutno i brzo promijenilo među nama. Podrška, podupiranje, nesebična Ljubav, davanje i razumijevanje koje je Marijan počeo primati s moje strane (a ja sam sve ovo primila od Oca po Milosti kroz prvi odnos s Njime), dala mu je snagu za sva područja života na kojima se dugo borio. Raspetljale su se mnoge stvari i njegovo srce se konačno umirilo i naslonilo na moje. To je predivan osjećaj, biti to svome mužu, a jedino što sam trebala je odreći se u potpunosti krive ljubavi da bih ušla u Istinsku, od Boga danu.
Predanje Kristu, odustajanje od krive ljubavi prema Marijanu, odustajanje od krive ljubavi među nama i predavanje Marijana Ocu je učinilo to da sam ga opet primila natrag, ali ovaj put iz Njegovih ruku. Ovo sve je našlo primjenu i sa ostatkom obitelji i općenito ljudima oko mene i to me oslobađa od emotivnih tlačenja i napada krivnje.
Najsretnija sam kada se Marijan i ja nađemo nakon što sam se cijela potrošila za Oca i Kraljevstvo. A tu su i naša djeca. Vječni blagoslovi koje tada dijelimo zajedno, slavimo i uživamo ih, su neprocjenjivi trenuci užitka i radosti!
Rečenica koju je Marijan primio i najviše urezala jest da treba prvo voljeti Stvoritelja, pa onda stvorenje, odnosno da treba mene voljet kao Njegovo stvorenje, a ne samo kao svoju ženu.
Slušajući seminar “Robert Bloom” razumijemo i iz našeg vlastitog iskustva znamo da je odustajanje od svega i predavanje bližnjeg Bogu jedini ispravan put. I to koliko je mukotrpan i dug, pokazuje nam da je jedini ispravan. Jer ovo je bila plaća za naš nevjernički život i brak izgrađen na krivim temeljima – oganj kroz koji smo oboje morali proći da bi se pročistli prije svega od krive ljubavi koja je cijelo vrijeme priječila protok Božanske ljubavi, a jedino s njom možemo proći zajedno kroz Vrata u vječnost.
Hvala ti neizmjerno na svemu što primamo od tebe,
Marijan i Danijela