O Isus Lorice,
moram napisat, komentirat ovo večeras. Ovo mi se nikad nije dogodilo da toliko različitih osjećaja doslovno razdrma sve u meni, od ljubavi, boli, gađenja, tuge, utjehe. Samo su mi dolazila lica ljudi koje sam upoznala kroz život, da mi je bilo imat ovu spoznaju prije 15-20 godina, sve bi dala….sjecam se jedne cure i momka sto sam ih jednom vidila, nisu bili dio mog društva ali su mi ljudi rekli da su gej. Bili su jako povučeni, zamišljeni, nisu se isticali u društvu, bili smo još mladi tada, oni su vjerojatno spadali u ove što su još na početku i ne snalaze se, da sam bar ovo imala.
A kada si čitao svjedočanstvo samo mi je došla slika jednog dječaka, nisam ga osobno poznavala ali njegova mama i moja su kolegice, sjećam se njihovog razgovora, ta mama je pričala kako joj je sin priznao da je gej, plakao je i molio ju za pomoć, a ona mu je svašta ružno bila izgovorila i pretpostavljam da mu nije pomogla. To je sad mladić koji živi u Americi ko zna što je od njega. Isuse upomoć. Sjetila sam se tog osjećaja dok je ona pričala, samo da mi ga je bilo zagrlit i pomoći mu, tada sam imala Boga, znala sam da je to grijeh, sumljala da je to nekakvi zloduh i da sa Bogom bi se moga toga odreć al nisam znala kako ni što bi mu rekla, jedino to da nije ispravno ni u božanskom redu.
Bilo mi je jasno da treba više od toga. Oko mene su bili ljudi koji su sudili te ljude ono da bi ih najrađe ubili, gadilo im se ili ljudi koji su ih podržavali kao svak može radit što želi. Nije mi se svidalo ni jedno ni drugo a opet nisam imala rješenje. Nisam ih mogla osudit a opet mi je srce govorilo da je ukrivo.
Hvala ti Isuse na ovoj spoznaji, toliko olakšanje mi je u srcu da mogu sa ovom porukom u svijet.
J. J.