Isus Apostole moj,
Kao što sam ti obećala, šaljem ti svjedočanstvo kako bih dokazala Istinitost i djelotvornost našeg nauka i da se Isus Krist proslavi. Naime, zadnja propovijed na Bračnom te pogotovo propovijed ‘Priroda muškarca i žene’ su mi iznutra napravile detonaciju. No, prije nego što podijelim svjedočanstvo, želim ti se zahvaliti na svemu što činiš za nas, i mene osobno. Baš sam zahvalna što te imam za učitelja i što mi donosiš Božju Riječ koja me spašava od vlastitog zla i što mi pokazuješ kojim putem moram ići kako bih se mogla vratiti k našem Ocu, Isusu. Osim toga, hvala ti što nam i prenosiš nauk Čiste Istine, koji je doista nadmoćan od svih nauka koji postoje na ovome svijetu i hvala ti što si mi omogućio da budem dio tog Svjetla.
Naime, ovim svjedočanstvom željela bih predočiti u kojem sam se paklu nalazila sve dok nisam upoznala Isusa i došla na Svjetlo Čiste Istine. Od vrlo mlade dobi (oko već 5. godine pa nadalje) imala sam problem s prihvaćenjem svog spola. Međutim, nekako smatram da je to bila posljedica toga da sam upravo u toj dobi doživjela zlostavljanje od muške osobe. Nekako je ta povreda u meni urodila osjećaje gađenja prema samoj sebi (kao osobi, ali prije svega prema svom tijelu) te sam mrzila to što sam se osjećala sasvim bespomoćno i svladano u toj situaciji. Pored toga, još sam i u vrtiću bila odbačena od strane curica što je još dodatno u meni poticalo nekako to gađenje prema sebi i općenito prema ženskom spolu. Takvi osjećaji su u meni probudili misli kako bi mi život bio puno lakši da sam muško, jer tada više ne bih bila “slaba mala curica”. Imajući tu sliku, jedan dio svog osnovnoškolskog života (otprilike 10-11 godina) počela sam se sve više oblačiti kao muško (npr. nosila bih od starijeg brata robu), čak sam otvoreno govorila kako želim biti muško što nitko tada nije shvaćao ozbiljno – čak je moj otac u šalama nesvjesno podupirao te osjećaje govoreći kako sam ja umjesto svog brata trebala biti sin. Iako su to bile moje želje, smatrala sam kako sam osuđena biti žensko što sam teško prihvaćala (tada nisam znala da su te operacije promjena spola uopće moguće te nekako vjerujem kako me je Isus tu nesvjesno spasio od moje paklene želje) . Tijekom ostatka osnovne škole nesvjesno sam svoj bunt prema vlastitoj ženstvenosti pokazivala tako što sam se oblačila i ponašala muškobanjasto, nosila sam uvijek kratku frizuru (zbog čega su me ljudi u par navrata zamijenili da sam muško).
Upravo u to vrijeme kasnih razreda osnovne škole bilo je aktualno među mojim vršnjacima iskazati svoje seksualno opredjeljenje, pogotovo se pažnja posvetila homoseksualizmu. Taj duh je jako vladao među mojim vršnjacima na način da su se neki opredijelili za njega, a neki su imali potrebu drugima ga pripisivat. U mom slučaju bila sam “žrtva” ovog drugog gdje su ljudi na temelju mog vanjskog izgleda te navodnog neprikazivanja sklonosti prema muškima (što nije bila istina) stalno pripisivali da sam gay, iako u stvarnosti ja nisam niti u jednom trenu pokazivala ikakav interes/sklonost prema ženama. Ustvari, ovime imam potrebu naglasit koliko je taj duh bio agresivan, na način da je, osim što je djelovao kroz vršnjake, taj duh se često očitovao kroz snove i opsesivne misli do te mjere da sam se znala baš osjećati silovano od njega. Iako se to smirilo nakon osnovne škole, bilo je i u srednjoj trenutaka gdje je taj duh na iste načine djelovao.
Kako sam već sa 16 godina došla u kontakt s Isusom i to na Svjetlu Čiste Istine, započeo se dugotrajan proces prihvaćanja sebe. Moram naglasiti kako to nije bio lagan process, jer sam morala promijeniti duboko ukorijenjenu poremećenu sliku o sebi i svom tijelu, kao i prevladati strah prema muškarcima i općenito se uskladiti prema Božjoj viziji braka. Tu mogu sa stopostotnom sigurnošću reći kako ja to svoje stanje srca ne bih mogla sama s Isusom promijeniti, već mi je sve to bilo olakšano – prvo mi je Isus poslao Antu, mog zaručnika s kojim sam postala dio grupe Bračno zajedništvo, gdje sam imala priliku slušati propovijedi koje si ti, moj Apostole, uvijek iznosio u snazi i ljubavi te su liječile moje srce i pomažu mi da postanem žena Ocu po volji. Naravno, u svemu tome je dodatno pomogla i međusobna ljubav koja vlada među nama članovima grupe. Neizmjerno ti hvala što si tu uvijek bio za nas i mene, i hvala grupi i zajednici na ljubavi i podršci.
Volim te Lorice
(Lorens: Ja bi rekao da je ovo svjedočanstvo L.-e još jedan jasan pokazatelj kroz što sve mladi, a u stvari pali duhovi, prolaze u ovom svijetu, a u stvari pod kakvim su pritiskom od strane ‘svog oca’ (Ivan 8:44) da opet zloupotrijebe svoju slobodnu volju i odaberu njega i zlo i tamu, pa kaže:)