Dragi naš Apostole kojega vodi Sam Spasitelj,
osluškujući i prateći sva plemenita nastojanja tvojega srca, kratko ti se javljam da ti zahvalim na današnjoj propovijedi na Bračnom zajedništvu, koje mi je otvorilo oči – i to one prave, duhovne oči, koje su zatvorene svjetovnim ljudima, onima koji svoje živote provode u tužnoj nesvijesti. Prva stvar na kojoj sam ti danas zahvalna je prava spoznaja o nedostatnosti obične, ljudske ljubavi prema našim bližnjima, koja bez VJERE nema ni vrijednosti ni dosega, a jedini doseg koji nas zanima je Božje Kraljevstvo, ostvarenje cilja ovoga puta. Tu sam još jednom čula i ono što mi je već bilo urezano, ali nedovoljno si ponavljam: nije isto IMATI VJERU i VJEROVATI. Vjerovati uključuje aktivno djelovanje, korištenje sile koja uvijek i zauvijek čeka na naše molitve, da se očituje i spusti na duše za koje se zalažemo. Druga stvar je upravo važnost ispravne molitve, koju izriče srce koje se ne koleba u vjeri, ne pita kako i kada (najduhovitiji dio propovijedi: “Bog ne voli nervozne molitve” <3 ), već odmah vjeruje u ostvarenje onoga što je zatraženo, jer tako nam je obećao Onaj koji Svoja obećanja ne krši.
Već samo s ovim saznanjima (a što me još čeka, mene bebu u Isusu 🙂 ), imam i štit i oružje za borbu protiv plamena ovoga svijeta, koji jest i bit će gubitnik u borbi protiv pravih vojnika Isusa Krista, Boga živoga.
Hvala Mu na Objavama i jasnoći rečenica iz tvojih usta, hvala tebi na strpljenju da kažeš ono što znaš i žudiš tek u pravi čas.
Ljubim te u Kristu.
Korana