Isus ljubljeni naš….
Sinoć sam preletjela mail i nisam uhvatila srž “poruke”, evo čitam sada i promišljam o ovoj Mudrosti i Istini i dolaze mi u sjećanja mnoge situacije unutar našeg malog, obiteljskog kruga. Zanimljivo mi je to, jer ovo ne mogu pobiti ni kršćani ni pogani, svi će uvidjeti ako sagledaju način na koji odgajaju svoju djecu ili promatraju tuđu da je sve napisano prava istina… Mi smo od početka imali problem sa B.-om. Tvrdoća i bijes njenog bića se počela očitovati još s 2 godine. To je toliko znalo eskalirati da bi ju znala promatrati kako se bacaka po podu, nagovarajući mene da joj popustim u vezi onoga što je naumila. Da pomognem sebi, prije svega znala bi napustiti prostor i otići u drugu sobu. To bi ju zbunilo i prestala bi plakati, zatim bi došla opet okupirati moj prostor s istim djelima, ja bih opet promijenila prostor, samo bi izašla bez da joj išta kažem, jer u takvim situacijama ona ne bi ništa čula od onog što sam joj razgovorom htjela objasniti… I tako više puta dnevno, nekoliko mjeseci. Priznajem, bilo mi je teško više puta i znala je i kuhača raditi, no znala sam da to nije Put kojim želim odgajati svoju djecu. No ok sam s time da ih čvrknem koji put, bez problema, ako će im to spasiti život, nikada mi neće biti žao! Prolazili su mjeseci, godine.
Mnogo truda i razgovora je uloženo u B.-u. Molimo se od početka njezinog života i ono što sam uočila kao najbitnije jest slijedeće: JA moram živjeti to što želim naučiti svoju djecu! Vrijednosti o životu, poštenju, vjeri u Svemogućeg Oca i Njegovoj Ljubavi mora meni biti otkriveno ako želim to usaditi u njihova srca. Ustrajnočću i vježbom dok ne postanemo Njemu ugodni… To zahtjeva mnogo truda i samoodricanja no donosi rod… I često se pitam, gledajući kako ih odgajamo, što ja želim postići s njima, da li želim samo odgojenu djecu, finog i pristojnog čovjeka ili želim prvo stvoriti Kršćane od njih? Jer poznajem i jedno i drugo. Ima finih i odgojenih ali pri prvom ispitu padnu na nos jer šute dok se krade unutar njihove firme, primjerice, a poznajem i revne kršćane, uvijek doziraju svetom solju, imaju ozbiljnih problema s onima koji prave nered oko njih i pronalazim unutar sebe ovaj zakon:Dobar je samo onaj koji vrši Riječ, to je jedini Put i tako ću odgajati svoju djecu. Neću nikada zaboraviti način na koji sam se ja popravljala pred djecom kad bih zbog umora, pogrešne procjene donijela krivu odluku ili burno reagirala. Ja bi ih skupila i molila Isusa za oprost te tražila mudrost da ih vodim na način na koji On hoće.
Tu nema mjesta ponosu, nema skrivanja. Htjela sam da prepoznaju da te Otac hoće očistiti od propusta i od gorih stvari ako Mu dođeš bez ponosa. Što sam to više činila njihova srca su počela mekaniti. Još mi nismo postigli cilj ali ja vidim da je ovo najbolji Put. Po putu smo razgovarali i razvijali naše odnose, upoznali mnoge vrste molitve i zajedničkog djelovanja. Razveselila sam se kad sam pročitala: “Počevši od poslušnosti, roditelj mora voditi dijete do slobode; prividne suprotnosti moraju se pomiriti u praksi; zaista izabrati i htjeti za sebe ono što njegov roditelj želi, pronaći svoju sreću ne samo u poslušnosti roditeljskoj zapovijedi, nego u odobravanju zapovijedanog, — to je ono u što se dijete mora formirati. I ovdje je doista najviša umjetnost, stvarna poteškoća treniranja djeteta na putu kojim treba ići.” (Čista Istina o ‘DIJETEštvu Božjemu’ 🙂 )- Amen… Eto htjela da znaš da blagoslivlja što nam pušćaš na dubljim razinama, ulazi u pukotine i pomaže obnoviti naš um… A baš mi treba obnova stalno….Grlim,volim
Maja O.