Želim se osvrnuti na promjene koje je dolazak na ovo Svjetlo i obraćenje donijelo u osvještavanju i pogledu i pristupu odgoju i odgovornosti koje imam kao roditelj prema dušama koje su mi dane.
Moj dolazak na ovo Svjetlo je bio u stanju velike patnje, potlačenosti, stagnacije na gotovo svim područjima života, pa je tako i odnos sa tada trogodišnjim sinom bio narušen. Od sve patnje, kao majku, loš odnos i nepovezanost sa sinom me najviše od svega bolio… zato sam tražila pomoć i milošću Božjom našla ju na stranicama “Maminog blaga”. Krenula sam sa večernjim molitvama koje su vrlo brzo povezale Lukasovo i moje srce… nakon cijelog dana Lukas i ja bi navečer uživali sa isprepletenim rukicama i vapajima Isusu za ponovno spajanje naše obitelji koja je tad bila razdvojena (bračna kriza)… ove molitve duboko su nas povezale i prerasle s vremenom u male duhovne razgovore o Isusu koje su blagoslivljale naš odnos, a i danas je tako. Lukas i ja bili smo polaznici “Male školice ljubavi” u obiteljskoj kući “Ožboltovih”… kroz praktične primjere na najnižoj razini Tereza je pristupala djeci sa Božanskim istinama ne bi li otvorila njihova malena srca prema Isusu. Ta mala druženja za djecu preblagoslovila su nas jer smo Lukas i ja dobili nešto unutarnje-duhovno…po prvi put u životu sam TO imala sa nekom osobom…prvi duhovan odnos ostvarila sam upravo sa svojim sinom. Kasnije se i muž priključio školici.
Mogu slobodno reći da sam kao visoko senzibilno dijete koje je odrastalo u nevjerničkoj obitelji i okruženju…čeznula za duhovnim i ovaj Terezin pristup me osvojio i bila sam u potrebi krenuti od početka (preodgojiti svoju dušu)… njena mala druženja za djecu koja sam pohađala zajedno sa svojim tada 4.-god. sinom i malenom djevojčicom u trbuhu otvorila su moje srce prema Bogu. Rodivši djevojčicu u mome srcu počeli su se buditi svi osjećaji vezani za ono najdublje žensko u meni…počela sam razmišljati o svome odgoju kao djevojčice, ženama uz koje sam odrastala koje su bile slika žene za mene, promatrati djevojčice svojih prijatelja, njihov odnos i pristup prema njima..uspoređivala sam Božanske upute koje sam počela sa željom čitati i razmišljala o onome što vidim u svojoj okolini i u samoj sebi, svome braku, svojoj ženskoj ulozi u ovoj obitelji. Ove misli su me snažno zaokupljale, uz seminare koje sam pratila…posebno svaku informaciju vezanu za bračno zajedništvo, odgoj djece, informacije iz knjižice ‘Preodgajanje u Božje dijete’. Snažno me sve to iznutra prodrmalo i osvijestilo kolika je zapravo odgovornost na meni kao roditelju da pomognem duši koju sam primila u svoj život kao dar…zaključila sam neminovno da je moja osnovna i prva odgovornost usmjeriti dijete prema Kristu. Kroz svoj život, odrastanje bez duhovnog i žive vjere u Boga..kroz patnju, nemoć i nesnalaženje, nenošenje sa životnim okolnostima…na vlastitoj koži znam da je životni put teži bez Svjetla i Riječi Božje. Znam koliko je mukotrpno svoj put preusmjeriti k Bogu u kasnijoj dobi…ja sam to prošla u ranim 30-ima i taj proces je još u tijeku. Svojoj djeci želim bolje…želim im život u Svjetlu, snazi, punini i svakom blagoslovu kao što ih je obećao sam Bog u svojoj Riječi…želim im da budu snažne individue utemeljene na stupu Božje Riječi…moje srce svakog dana i u svakoj situaciji sa njima gleda samo u to.
Stoga smatram zločinom zakinuti dijete za znanje, primjenu i življenje u vjeri u Boga koji jest Stvoritelj naše duše, a dan nam je vidljiv u Isusu Kristu i objavljen u Riječi Božjoj. Slažem se da je uzrok sve patnje u svijetu upravo u slomu obitelji i izostanku Kršćanskog odgoja djece koja danas odrastaju bez vjere i time zakinuti za znanje i spoznaju o Njemu i Njegovoj Ljubavi za svako ljudsko biće tumaraju ovim svijetom izgubljeni i potlačeni…kao u nekom mučnom snu…kao ovce bez pastira u ovoj tamnoj dolini sjenki smrti koji se naziva životom na Zemlji…i tako s koljena na koljeno iz generacije u generaciju. Zato sam zahvalna do suza na milosti što me Bog susreo na putu, i sretna gledajući svoju djecu koja imaju to kroz ovaj nauk na Svjetlu Čiste Istine.
Danijela L.