Tereza:
“Lorice dragi,
Ja nisam ovaj put komentirala, nisu mi se još složile misli jer mi tekst nije bio toliko blizak iskustvu, al sigurno će sutra doći nešto tijekom predavanja.
Meni je sigurno najupečatljiviji dio bio ovaj koji govori o tome koliko čudesa i pomoći nam je dostupno s Njegove strane i kad bi znali to izmoliti na pravi način da ne bi osjećali teret roditeljstva. Svakako tu vidim prostora za poboljšanje, trenutno ne vidim svoju roditeljsku ulogu uopće kao teret no sigurno postoji puno neoslobođenog potencijala zbog kojeg bi stvari mogle puno bolje funkcionirati. Žudim za time da oslobodim što više te snage i da se sve podigne na jednu novu, smjerniju, predaniju razinu. I točno će tako i biti
Grlim te.”
Frano:
“Lorice moj dragi,
Iz perspektive jednog mladog oca, kada smo tek krenuli s našim obiteljskim životom nekako sam svjesno pustio Terezu u prvi plan što se tiče odgoja i bavljenja djecom, jer sam smatrao da je po svojoj prirodi i izraženoj majčinskoj strani sposobnija za taj zadatak od mene. Povremeno bi intervenirao kada bi primijetio da neke stvari mogu bolje, a bilo je i trenutaka kada sam se ja morao izboriti pred njome za svoju poziciju oca u smislu da i ja znam i vidim neke stvari i osjećam kako bi bilo bolje da se naprave.
S vremenom je naš odnos bio sve bolji, pa smo se i mi sve više namjestili u odnosu na njih, ali je većinu vremena teret oko podizanja djece bio na njoj. Ne da ja nisam sudjelovao, nego bi mi bilo prirodnije da ona vodi brigu oko njih, dok se ja bavim stvarima koje su prirodnije za mene.
No, unazad nekih godinu dvije dana sam shvatio da bi se trebao više uključiti, ali se nikako nisam osjećao potpuno kvalificiran za tu ulogu. Konačno, tijekom Seminara Preodgajanje u Božju djecu shvatio sam da se od mene kao oca očekuje više nego sam to do tada mislio i odlučio sam preuzeti tu odgovornost pred Kristom i svojom djecom.
I tako sam otkazao uredski prostor i vratio se kući, te organizirao posao i vrijeme da mogu više biti uključen u obiteljski život. Tereza je to osjetila kao veliki upliv snage i stvari su se ozbiljno počele mijenjati u kući na bolje.
Mislim da otac stvarno mora biti uključen i poznavati srca svoje djece i najviše od svega osjećam veliku odgovornost prema tome da budem svojoj djeci pravi primjer – sinovima primjer muškarca, a kćeri primjer dobrog muža.
Kako su ove nove upute o „jednom satu dnevno” stigle, tako sam vidio da ja kao otac moram potegnuti oko konkretnog kućnog poučavanja o pitanjima vjere.
Čitajući ovaj tekst izdvojio bi dvije važne misli: 1. da će kćeri jednog dana tražiti takve muževe kakvi su im bili očevi. 2. da taj križ kojeg nosim u obitelji zapravo nije uopće težak.
Primijetio kako sam se prije često žalio upravo na taj križ koji imamo doma, ali ne u smislu da se žalim što imam sve to što imam, već na to koliko je sve to zahtjevno, no ova objava me je isto fino namjestila po pitanju toga da vidim taj križ kao lagan križić, što on u principu i jest, jer mi zapravo živimo jedan zaista jako blagoslovljen obiteljski život bez velikih muka, a ove konkretne upute nas još dodatno snaže i usmjeravaju tako da se stvarno nemam prostora žaliti.
Hvala ti na svemu!”