Isus Lorens naš,
Htio bih napisati osobno svjedočanstvo kao komentar na zadnje predavanje Nebeskih darova Jakob Lorbera- “Priroda muškarca i žene”.
Prije svega smatram da je ova propovijed revolucionarna i da može i hoće pomoći svakome, tko ima u propovijedi navedene sklonosti, kako bi razumio svoju situaciju ili nekoga oko sebe i postaviti se na pravi način u odnosu na to što mu se događa…
Najviše mi se sviđa naglasak na to kakav je Božanski Red i uređenje, i da se svaki odmak od tog Reda naziva poremećaj što god tko mislio, no kao i uvijek nije se proglasio samo sud, u stilu to je to, nego se opet i ispočetka nudi ruka pomoći, nudi se rješenje za problem i kako se postaviti s obzirom na problem.
Ja bih htio podijeliti svoje iskustvo, odnosno što mi se događalo, pogotovo dok sam bio u srednjoj školi i koliko bi meni olakšalo muke da sam imao ovo razumijevanje tada…
Tijekom srednje škole, točnije s 15 godina su mi se počele događati neke čudne stvari. Jedan dan sam se probudio i počele su me proganjati misli oko jednog dečka iz razreda, inače nisam imao nikakvih sklonosti spram istog spola… I te misli su me toliko proganjale da se nisam mogao osloboditi njih (stalno mi se njegovo ime vrtjelo po glavi, i onda su počele dolaziti različite izopačene i razvratne misli kroz glavu), ja to nisam htio dugo trpjeti i sam sam se prijavio za psihijatra. No stvari su postojale sve gore najednom su mi počele misli dolaziti tako za sve za prijatelje, profesore, random ljude i to me je ubijalo jer mi nije bilo jasno zašto se to događa jesam li ja sada gay, a nisam htio prihvatiti tu činjenicu tako da sam bio u žešćim mukama… Zbog toga sam počeo markirati školu, i to ne malo nego sam u drugom polugodištu jedno 2 i pol mjeseca škole propustio, teško mi je bilo biti s ljudima… U međuvremenu sam dobio terapiju, no to mi nije previše pomagalo… Počeo sam se raspadati, miješati terapiju s alkoholom, pušio previše za jednog mladog čovjeka, nisam mogao biti sam sa sobom morao sam ili igrati igrice ili slušati glazbu jer čim bi bio ostavljen sa svojim mislima sve bi me to bombardiralo…
Važno je napomenuti da mi se tračak olakšanja dogodio kada sam na internetu saznao, na forumima da ima još ljudi kojima se to događa… U svemu tome moji vlastiti kompleksi mi nisu pomagali, često su me u obitelji znali zafrkavati da sam ja trebao biti žensko, i kada čovjek sluša takve stvari od oca, ujaka i sličnih to ti u najmanju ruku ne pomaže, primjećivao sam da u meni kao da genetski fali te muškosti, smanjena dlakavost, što me je isto tako opterećivalo, i drugi određeni nedostaci na tijelu koji su isto tako vjerojatno doprinijeli svim tim stvarima…
Nadalje, sjećam se dok sam bio mali (to bi smjestio u utjecaj okoline) u Pakracu kod bake dede, kako sam gledao tv i kako je tamo bila neka scena gdje su dva muškarca imala prisan odnos, da se tako izrazim, i točno se sjećam kako me to šokiralo i da je u tom trenutku nešto ušlo u mene… U osnovnoj školi, isto tako okolina je bila poprilično divlja i imali smo neke glupe fore na tu temu da sada ne idem u detalje… a i naravno moja ekstremno kriva volja i zla krv i krive žudnje su bile pravi temelj za zle duhove, no što je bio najveći problem? … Najveći problem je bio to što se meni nekada naspram tih misli znao i stvoriti osjećaj ugode, to bi me apsolutno razaralo jer ti se dogodi osjećaj spram nečeg za što ne želiš da ti se dogodi osjećaj i nisam si to znao objasniti (no sada pogotovo nakon ove propovijedi su mi stvari još jasnije)…
Ja sam doduše bio dosta otvoren sa svojom ondašnjom djevojkom i bližim prijateljima oko toga što mi se događa pa moram reći da, iako svi mi nismo bili baš neki, oni su mi davali podršku najbolje što su znali za što sam im dan danas iskreno zahvalan… i to je intenzivno trajalo 3 godine, u međuvremenu sam mijenjao te antidepresive (iako nikada nisam pio prevelike doze, no opet na tako dječaka u razvoju je to sigurno loše utjecalo što sam znao primjećivati po tome što sam u jednom trenutku počeo teže razmišljati i intenzivno bi zaboravljao stvari)… Bijeg od stvarnosti su mi bile igrice i metal glazba… Stvari su se počele mijenjati kako sam se ja počeo interesirati za povijest, prosvjede branitelja i kroz to sam zapravo počeo tragati za Bogom…
No da sada ne idem u širinu oko toga, moram reći da je to bio pravi pakao, koji se nije riješio mojim dolaskom u Čistu Istinu, nego je bio i dalje prisutan, samo je promijenio formu da tako kažem… Dan danas primijetim kako se nekad, doduše vrlo rijetko znam biti pod napadom, no što se toga dijela tiče tu nema prostora.
Ali sada s ovom propovijedi, i bilješkama koje sam vodio (jer primijetim kada sjednem i zapisujem to što slušam, imam dojam da primim 5 puta više nego kada samo slušam) stvari su mi puno jasnije oko toga kako i zašto se to događalo, pogotovo kada uzmem u obzir hormonalne poremećaje, utjecaj okoline, kvalitetu moje duše i usmjerenja moje volje i naravno, zle duhove koje se lijepe na sve navedeno.
No, zahvalan sam Isusu što me kroz to sproveo, što nisam pokleknuo nego sam i kroz to između ostalog našao put do Njega, iako je bila bolna metoda, no očito mi je bila potrebna takva vrsta patnje da me ponizi jer poznavajući sebe, nažalost, ja Ga nikada ne bi počeo tražiti i žudjeti da me patnja nije omekšala…
E sada ja znam da ima ljudi kojima se slično događa kao i meni i moja je molitva srca da i oni dođu u posjed ove propovijedi i ovog nauka jer ono što mi imamo na ovom svjetlu je rješenje i odgovor na svaki problem koliko god bio uvrnut i izopačen i ako ovo svjedočanstvo može na bilo koji način ikoga potaknuti barem da razmisli o tim ljudima i muci koju prolaze i kroz to mu se rodi veća potreba da podijeli ovo znanje ili pomogne na bilo koji način ja bih bio sretan.
Hvala ti što brineš za nas ljude, tvoje srce je poput Očevog srca. Zahvalan sam što mogu sudjelovati u ovom Djelu.