Bračna Ljubav

Bračni par u misiji- skladno zajedničko djelovanje u posluživanju Božanskog iscjeljenja

 Dragi Apostole!

Željeli bi posvjedočiti o jednoj, mogli bi reći čudesnoj, situaciji kako se Isus proslavio kroz naše zajedničko djelovanje kao para u misiji. Sve je počelo s vrlo trivijalnom situacijom. Dok je Lidija bila kod frizera ja sam preuzeo čuvanje Dana. Više ili manje imamo tako svjesno organiziran dan da provodimo što više vremena zajedno u cilju zajedničkog rasta i razvoja prema Kristu i Njegovom planu/idealu za Bračno zajedništvo. Naši razgovori su pretežno (skoro uvijek) duhovne prirode, tako da se međusobno snažimo, bodrimo i izmjenjujemo iskustva te jedan drugoga potičemo na ljubav i usmjeravamo ka Cilju. Stoga sam ja organizirao šetnju na način da iz našeg kvarta putanja kretanja ide prema Kajzerici gdje je Lidija bila kod frizera tako da bi se susreli i nastavili šetnju skupa. Cijelo vrijeme dok sam šetao uz Dana bio sam u molitvi u jezicima i zahvaljivanju. Iako nisam točno znao koji je frizeraj u pitanju, a Lidiji je bio ugašen mobitel (kao često kod nje), Isus me nekako doveo do nje što je isto bilo zanimljivo. Kad sam došao do Lidije ona je bila skroz iznenađena, a ja sam poprilično bio napunjen ljubavnom snagom.

Frizerke su bile vidljivo dirnute našom reakcijom kao da se nismo vidjeli godinama… Ljubav i sreća su frcali na sve strane…. Valjda je način na koji mi to izražavamo i to otvoreno, u ovom svijetu rijetkost… Vidjeti ljubav muškarca i žene koji se otvoreno vole… Što bi trebala biti normalna stvar. Tako smo otišli u veselju šetajući zajedno prema tramvaju. Sva ta naša ljubav se izlijevala na našeg Dana koji je bio vrlo ushićen, stalno se smijao i trčao živahno okolo, grlio nas… U jednom trenutku se dogodilo nešto posebno lijepo…Dok smo se Lidija i ja držali za ruke, on nas je razdvojio, stao između nas i primio i jednog i drugog za ruku. I tu se izlila dodatna doza Božje ljubavi. Pijani od veselja i prpošni krenuli smo niz pothodnik da bi došli na pravu stanicu u smjeru Travnog. Od jednom smo prošli pored starije žene koja je jecala i stenjala u podnožju stepenica na izlazu pothodnika, i očito bila u teškim bolovima te se nije mogla popeti po stepenicama gore. Zaustavili smo se i pitao sam ju da li treba pomoć. Tu se zatekla i jedna druga starija žena koja se primicala s biciklom odozgora niz stepenice. Pitao sam ženu što se dogodilo…Ona je rekla da je pala na kuk s kojim je već prije imala problema…Rekla je da osjeća veliku bol i da ne može hodati jer joj se navodno nešto pomaknulo iznutra i ukliještilo. Bila je ukočena, tresla se i bojažljivo pokušavala stati na prvu stepenicu. Odmah smo joj ponudili molitvu. Na što je ona pristala. Lidija i ja smo položili ruke i odvažno unatoč prolaznicima izmolili zapovjednu molitvu u ime Isusa Krista…Otjerali bol i naredili kuku i tijelu da se moraju vratiti u savršeni Božanski red. Polako smo je uhvatili za ruku i pomogli joj hodati po stepenicama zahvaljujući Isusu na glas što je iscijeljena. Kako smo počeli odvažno hodati, bol se svakim korakom smanjivala…Ono što je bilo posebno lijepo za vidjeti; ona žena s biciklom se nekako motala i zadržavala te promatrala što se događa. Tu i tamo bi čak nešto dobacila na što nismo mogli obraćati pažnju ali je bilo svakako pozitivno. Stalo joj je do dobrog ishoda i kao da je navijala… I kad je žena kojoj pomažemo govorila da joj bol nestaje, a mi smo na glas slavili Isusa što se sigurno čulo i kod ove s biciklom, ona je bila totalno začuđena…Vidjeli smo krajičkom oka da je sklopila ruke kao u molitvi, pogledavala i rukama pokazivala u nebo i zahvaljivala…. I kad smo došli na vrh stepenica bol je skoro nestala, iako je rekla da joj se kost još nije namjestila pa je i dalje vrlo nezgodno i pažljivo hodala. Ponudili smo joj taksi, odbila je i rekla je da ne može sjediti pa smo odlučili ići s njom otpratiti ju doma, na što je ona zahvalno pristala. Mi smo i dalje stajali u vjeri i govorili joj da će ona normalno hodati i da ju je Isus iscijelio. Nakon nekoliko koraka ona je pustila naše ruke s kojima se podupirala i rekla da je bol potpuno nestala i da joj se sve namjestilo iznutra. To je bila baš Isusova pobjeda! Skoro smo klicali od veselja. Presretni smo ju otpratili uz ugodan razgovor do kuće, divnom šetnicom koja se zove „Šetnica Mladenaca“. Bitno je napomenuti da je naš Dan bio zaista predivan, strpljiv, smiren… Nije radio baš nikakvu smetnju. Bio je toliko simpatičan i veseo, da je i tu ženu osvojio i obradovao. A mi smo bili u smirenom skladu i suradnji. Nije bilo nadmetanja, nadglasavanja, umetanja ili „guranja“. Lidija je prepustila i popratila moje vodstvo te bila odličan oslonac i pozitivna podrška uz pojačavanje i bodrenje s njene strane. Nekako savršeno odmjerena suradnja u svakom pogledu.

 Ostatak puta nismo ni pomišljali ići gradskim prijevozom, prošetali smo tri kvarta do stana i uživali u Očevoj prisutnosti kako nas je lijepo počastio Svojim očitovanjem. Ništa se ne može mjeriti s osjećajem koji ti pruža spoznaja da je On tu i da nije iznevjerio čak i nesavršenu ili malu vjeru. Tu nam se dokazuje s „gorušičinim zrnom“.

Eto Apostole, Isus neka te blagoslovi kao nikada do sada. Prevrijedno nam je sve ovo. Imaš svu našu ljubav i podršku. Trudit ćemo se i dalje ugoditi Bogu u Isusu Kristu, još više ući u Njegov red i još više odustati od sebe da bi se On još više ulio u nas…U sviju nas! U tebe. Volimo te i sve kod tebe i od tebe jer znamo da je jedino pravo i da nas vodiš prema cilju. DO ISUSA!

Sašo&Lidija